Iako je kasni start omogućio da se spava duže, vjerujem da većina natjecatelja nije mogla mirno spavati i da je jedva čekala da sve to krene i završi.
Polazak prema startu dogovoren je u 8 sati što je ostavilo dovoljno vremena za mirno zagrijavanje i mentalnu pripremu prije utrke.
Prvi dio čitajte na OVOM LINK-u.
Atmosfera prije starta utrke
Start utrke bio je podijeljen u tri zone: prostor za zagrijavanje, call room i sam startno/ciljni prostor te se kroz zone kretalo prema unaprijed komuniciranom vremenskom rasporedu. Do starta utrke organizirani su autobusi koji su prevozili više reprezentacija koje su boravile u istom hotelu. Zbog mene, imali smo sreće da je hrvatska maratonska ekipa išla sama u jednom autobusu te se nismo gurali s nekoliko drugih reprezentacija u prepunom autobusu. Naime, dovoljno rano, a dovoljno kasno, shvatila sam da sam zaboravila ni manje ni više okrepe. One iste koje sam pripremala 45 minuta večer prije pa sam se po iste trebala vratiti, a autobus koji je prvi došao je bio pun (toliko da su ljudi stajali) i više nije htio čekati. Sva sreća, odmah je došao drugi autobus, a jedini putnici su bili članovi hrvatske reprezentacije i support, a na start smo došli sa samo nekoliko minuta razmaka.
U prvoj zoni, odnosno prostoru za zagrijavanje, po nekoliko reprezentacija bilo je smješteno u jedan šator, a mi smo prigodno uzeli stolice i smjestili se na svježi zrak. U to vrijeme, nekih 2 sata prije starta utrke, vrijeme je izgledalo obećavajuće, puhao je vjetar i činilo se da bi mogla biti jako dobra temperatura na startu.
Na početku su svi pohrlili prema toaletima, kojih je bilo premalo. Budući da muškog dijela još nije bilo, svi smo iskoristili situaciju te koristili toalet i za muškarce i žene pa se red vrlo brzo smanjio. No, tijekom zagrijavanja pridružili su se i muškarci te je opet nastao red i to baš prije poziva u call room. Svi koji trčimo, znamo koliko je bitno imati pristup toaletu pa je to jedan manji minus organizatoru.
Prostor za zagrijavanje bio je dosta ograničen te je omogućio kretanje gore – dolje na nekoj dužini od 200m. Nažalost, nije postojao neki drugi prostor gdje se moglo zagrijavati pa je zagrijavanje izgledalo pomalo kaotično – puno trkača i trkačica na malom prostoru, svatko pokušava nešto raditi. U tom trenutku shvatila sam da je nemoguće da tu odradim ubrzanja. Prema planu, zagrijala sam se 3 kilometra, odradila posjet toaletu nekoliko puta, predala okrepe članovima tima i dala zadnja objašnjenja svakom od njih vezano uz okrepe.
Već tijekom zagrijavanja postalo mi je jasno da temperatura i neće biti nešto sjajna i da je vjetar samo zavaravajući faktor. No, kako meni, tako i drugima, nije da me je temperatura previše brinula.
U call room krenuli smo već na prvom pozivu, što je definitivno bila dobra odluka, jer se tamo napravio veliki red. Uzimajući u obzir da smo u call roomu trebali skinuti tenisicu i staviti čip, i odraditi posljednje pripreme, vremena nije bilo puno. U call roomu nalazile su se kutije za svaku reprezentaciju gdje smo mogli odložiti svoje stvari (npr ruksak), hladna voda i toalet. No, opet se stvorio veliki red na toaletu, što je unijelo dodatnu nervozu. Kako nisam odradila ubrzanja u prvoj zoni, mislila sam da ću ih odraditi u call roomu, no, organizatori su rekli da čim odradimo toalet, moramo se vratiti u šator, tako da ništa od mojih ubrzanja.
Prije samog odlaska u posljednju zonu – startno/ciljni prostor, vladala je velika nervoza, što je i normalno. Svaka natjecateljica imala je u glavi neke svoje brige pa tako i ja. Da temperatura i nije toliko dobra, vidjelo se po tome da su natjecateljice uzimale vodu iz hladnjaka i hladnom bocom pokušavale rashladiti tijelo. Nekih 10-tak minuta prije starta pušteni smo u posljednju zonu i napokon se stvorila prilika da odradim svoja ubrzanja. U tom trenutku definitivno se moglo osjetiti sunce na koži, iako je bilo oblačno. Moja jedina briga tada je bila – ne krenuti prebrzo.
Utrka
I napokon je krenuo maraton. Na startu je atmosfera bila fantastična i ne mogu opisati taj osjećaj, kad ste dio te atmosfere. Posebno kada na početku trčite 1 kilometar u jednom smjeru te se vraćate natrag i prolazite kroz startno/ciljni prostor. Moj plan bio je krenuti s posljednjom grupom koja je na samom početku i držala neki tempo koji je bio planiran. No, iz nekog razloga grupa je nakon prvog kilometra dosta popustila u tempu i ja sam odlučila napraviti riskantni potez – pokušati hvatati 2 cure koje su bile ispred nekih 30tak metara. Uzela sam si dovoljno vremena te im se priključila nakon dobrih par kilometara utrke. Zbog moje fokusiranosti da uhvatim korak s nekom grupom, uopće sam zaboravila na okrepu broj 1. No, dala sam uputu da ću odlučiti da li ću konzumirati prvu okrepu, budući da se ona nalazila na 2.5 kilometra pa i nije izgledalo neobično što ju nisam uzela, iako je pravi razlog bio taj da sam zaboravila da je prva okrepa tamo.
Do druge okrepe pronašla sam svoju grupu, no češće sam bila na čelu te grupe, nego iza, što definitivno nije bio dio mog plana. Generalno, imam osjećaj da se stalno sastav grupe oko mene mijenjao, malo sam vidjela jedne cure, malo neke druge, pa nas je bilo više, pa nas je bilo manje. Nastojala sam ne previše pratiti situaciju oko sebe, već se fokusirati na to da dođem do polumaratona svježa. Nakon prvog kruga bilo je jasno na kakvoj stazi ćemo trčati i generalno mi se sviđala. Možda mentalno najizazovniji dio bio je jači uspon između 2. i 3. osobne okrepe, ali ništa što se kasnije ne može nadoknaditi.
Što se tiče okrepa, nakon propuštene prve okrepe u prvom krugu, drugu okrepu u prvom krugu sam uhvatila bez problema. S lakoćom sam uočila stol hrvatske reprezentacije i tu nije bilo problema. No, pri ulasku u drugi krug, što je trebala biti moja 3. okrepa, boca mi je ispala iz ruke pri preuzimanju. Nakon toga dosta sam se fokusirala da čvrsto uzmem svaku iduću bocu. Iako sam mislila da mi uzimanje okrepa napokon ide po planu, budući da sam se s tim dosta borila u prošlosti, sada kada bolje razmislim – da, možda sam uzela svaku okrepu (osim prve i one koja mi je ispala), ali količina koju sam uzela je bila jako jako mala. U boci je ostala gotovo sva tekućina, a ja bih uzela možda gutljaj ili dva. Drugim riječima, ono što mi preostaje je da točno stavim onu količinu ugljikohidrata koju moram uzeti u volumen tekućine koji je meni prihvatljiv, kako bih osigurala da uzmem energiju koja je mom tijelu potrebna i dovoljna.
Na početku 3. kruga, odnosno na nekih 22 kilometara bio je na redu prvi gel. Neću lagati – pao mi je jako teško. I znala sam da ću imati s gelovima problema u ostalom dijelu utrke.
Moj plan bio je doći svježa na pola utrke i sam tempo mi je odgovarao, osjećala sam se jako dobro. No, prve znakove da nešto nije dobro sam ignorirala – a to je oštra bol u donjem dijelu kralježnice, iako nije prvi puta da se to dogodilo i nije da ne znam što nakon toga slijedi. Nije prošlo ni par kilometara, a pojavila se meni dobro znana bol u lijevoj nozi, nešto s čim imam problema 4 godine, a prvi puta se pojavila na maratonu 2018. godine, kojeg sam završila da se ne sjećam zadnjih 14 kilometara utrke, a rezultat je bio – nemogućnost hodanja bez pomagala više od 10 dana. Bol u nozi nije nešto što mi je nepoznato, ali nikada ne znam hoće li rasti tijelom utrke/treninga, ili će se zadržati na istoj razini. Tako i tijekom utrke, na početku kada se bol pojavila, nisam previše razmišljala o njoj. Bila sam je svjesna i nastojala sam se i dalje fokusirati na utrku. No, bol je progresivno rasla do te mjere da više nije bio fokus na utrci, nego da li mogu napraviti idući korak. Možda je moja velika greška bila i u tome da sam usporila jer sam mislila da ću s manjim intenzitetom smanjiti bol, no s takvom odlukom samo sam pogoršala situaciju jer je noga još više patila. U trenutku kada sam došla do razine da nogu ne mogu odvajati od poda, znala sam da bi završetak utrke za mene značio ozljedu koju ću trebati sanirati sljedećih nekoliko mjeseci. Slično kao i prije 4 godine, više nisam bila svjesna rute po kojoj se krećem i to je bio u moj glavi alarm. Stala sam kod stola hrvatske reprezentacije na 30. kilometru i stajala dobih 2 minute razmišljajući da li da nastavim dalje. Postavila sam si samo jedno pitanje: da li sam fizički sposobna nastaviti utrku dalje. Odgovor je bio ne. Moj strah od nove ozljede bio je prevelik, time više jer sam se vratila iz jedne koja me držala dalje od trčanja gotovo 3 mjeseca. I to je bio kraj za mene.
Na 30. kilometru nalazio se naš fizioterapeut koji mi je pokušao ublažiti bol, no to se nije dogodilo. Niti u fizičkom, niti u mentalnom smislu. No, pokušala sam ostati pribrana koliko sam mogla. U tom trenutku fizioterapeut mi je rekao da se naša Matea nalazi u vodećoj grupi i odlučila sam pričekati da prođe, budući da će to za nju biti 40. kilometar. Na prolazu na 40. kilometru cure više nisu trčale u grupi, već je razmak između svake cure bio od nekih 2 do 3 koraka. Matea je u tom trenutku bila na 4. poziciji, a vjerujem da ostatak utrke znate. Iako nisam osobno gledala finiš utrke, gledala sam snimku barem 10tak puta i zaista sam ponosna što je Matea napravila tako veliki korak za Hrvatsku i hrvatsku maratonsku scenu.
Puno toga je i u glavi
Da li sam bila spremna trčati maraton – ne. Možda u fizičkom smislu jesam, ali u mentalnom nisam. Da ću trčati maraton saznala sam 18 dana prije starta utrke. U mojoj glavi tek sam se vraćala iz ozljede i odrađivala kvalitetne treninge, zasigurno najbolje treninge u svojoj trkačkoj karijeri. Maraton je bio nešto što je bio konačan cilj, ali tek kada za njega budem spremna. Veselila sam se trenažnom procesu, gdje jesam i što je preda mnom i u moj glavi, sve to je nestalo u trenutku kada sam rekla ‘da’ Europskom prvenstvu. Moj cijeli plan bio je promijenjen u samo nekoliko minuta, a ja sam samo jedno imala u glavi: ja za ovu utrku nisam spremna.
Iako postoje trkači kojima je mentalna priprema dovoljna, za mene mora postojati i priprema kroz same treninge da bih bila spremna na startnoj liniji. Također, osobnosti sam da volim biti spremna za utrku i dobro pripremljena, što se u ovom slučaju nije dogodilo. Barem ne u mojoj glavi. Da sam znala 3 mjeseca prije utrke da ću nastupiti na Europskom prvenstvu, dala bih sve u svojoj moći da se za istu utrku spremim – mentalno i fizički. Svi mi koji trčimo, znamo koliko je potrebno kvalitetno se pripremiti za maraton.
Da ću imati problem s nogom znala sam i prije samog početka utrke. Isti problem sam uočavala na dužinama koje sam radila ranije, no kako nisam imala puno dužina, posebno ne onih iznad 30 kilometara, nisam mogla na vrijeme detektirati problem ili shvatiti da postoji neki problem i da na njemu trebam raditi.
Zaključak
I danas razmišljam da li mi je sve ovo trebalo. I s jedne strane drago mi je da je to bilo dio mog iskustva i jasno mi je da je to put kojeg sam trebala proći, no s druge strane posljedice koje trebam sanirati jesu velike.
Nikada nisam bila dio ovako velikog natjecanja i drago mi je da sam sudjelovala u njemu. Zaista je neopisiv osjećaj biti na startu s toliko dobrih trkačica, od kojih brojne pratim i pronalazim u njima motivaciju. Također, drago mi je da sam iskusila atmosferu koja je vladala tijekom cijele utrke, odnosno u svakom krugu kojeg sam uspješno odradila. Mogu reći da su organizatori pripremili pravi spektakl i ne znam kako je bilo gledateljima, ali da sam bila na njihovom mjestu, zasigurno bih uživala. Kada na sve to dodamo da je Matea donijela natrag srebro, osjećaj je predivan. Razveselila je mnoge, uključujući i mene.
I dalje se pitam da li sam mogla nastaviti dalje. Ne znam. Nikada ne znate što je glava sposobna, ali tijelo definitivno nije bilo dalje u stanju držati korak, a da se ne rade veliki kompromisi u tehnici trčanja koji neminovno donose samo jedno: ozljedu. Danas, gotovo 3 tjedna nakon, iako trčim, i dalje se borim s posljedicama te utrke. Terapije su te koje me održavaju, a da nogu (i glavu) saniram trebat će mi još jako puno rada.
Vaši komentari
