19. SPLITSKI POLUMARATON: Vesna dolazi, bolje se pazi, makni dicu…

Priznajem, malo mi je neprijatno da pišem o sebi i trčanju jer sam u ovome tek nedorasli prvačić. Zato želim na početku reći da su za moju naklonost ovom sportu bile važne i neke osobe koje ću spomenuti u nastavku teksta. Da u određenom trenutku nisam dobijala poticaje od njih, možda bih davno odustala, a nisam.

1698

Piše: Vesna Andree Zaimović

Zapravo, četiri mjeseca prije Splita trebao se desiti moj prvi polumaraton za koji sam se spremala – Ljubljana, zadnji vikend u oktobru.

Mnogo sam trenirala tokom ljeta, trčala i plivala, imala sam osjećaj da pripreme dobro teku, da sam jaka, vizualizirala sam trčanje kroz Ljubljanu… a nisam bila svjesna da mnoge stvari radim pogrešno. Već sam imala pretrčanih oko 500 kilometara i nekoliko‘desetki’, a do tog trenutka ni najmanje pažnje nisam poklanjala treningu snage. I tako se tokom jednog ljetnog pljuska, pri trčanju na uzbrdici, desila povreda prepone. Mislila sam da će proći do sutra, do naredne sedmice… ali bol je i dalje trajala.

Tada je nastupila ona nervoza i negativa koju poznaju svi povrijeđeni trkači – kad si izvan staze, a u tebi se gomila energija koju nemaš gdje potrošiti. Skidanje s ovisnosti, malo je reći. Nisam mogla čak ni plivati, nisam imala izbora, otkazala sam sve trke planirane za jesen i pritisnula RESET.

Povreda me učinila pametnijom (i paranoičnom)

Srećom, dobila sam i nekoliko pametnih savjeta, a jedan od njih doveo me do PHFSC i Adnana Maljevića. Nakon testiranja koje je pokazalo koje su slabe tačke dovele do povrede, dobila sam personaliziran plan vježbanja uz konstataciju – produžit ćemo ti korak i povećati snagu, u Splitu ćeš trčati s lakoćom.

Tek sada sam svjesna da je ovakav slijed događaja trebalo da se desi i da me povreda učinila pametnijom, a od mene napravila izdržljiviju i bržu rekreativnu trkačicu.

Na ovom mjestu zastala bih na odrednici ‘rekreativna’. U mladosti se nikada nisam bavila sportom nego sam išla u muzičku školu. Kad sam se osamostalila počeo je rat, onda sam rodila troje djece i tek kad su oni porasli (a ja dospjela u kategoriju F50+) u mom rasporedu se otvorio taj famozni prostor za nešto energičnije od zumbe. Do danas je to preraslo u 6-7 sati sedmično koje provedem baveći se sportom. Isprva samo plivanjem, ali nakon što me Mirela Abdurahmanović u novembru 2017. odvela na Dubrovačku desetku…

Foto: Adnan Kuburović, radiosarajevo.ba

Meni je trčanje, prije svega, sloboda da budem sama sa sobom i svojim mislima, nezavisna od bilo koga. To je borba s mogućnostima i pobjeda nad samom sobom. Vježba za um i tijelo. Moj zen.

Izađi iz comfort zone

Uvjerila sam se da trening snage uistinu pomaže, pa mi je 5K pace u 4 mjeseca napredovao od početničkih 6:40 do optimističnih 5:50. Takođe, imala sam sreću da je moj klub NGO Marathon formirao Facebook grupu „Zimski treninzi“ na kojoj nam je Tomislav Cvitanušić svake sedmice zadavao plan vježbanja. Nastojala sam slijediti, makar sa 80% uspješnosti, ne zanemarivši savjet „Pokušaj izaći iz comfort zone“. Tempo, intervali, dužine… Nisam propuštala nedjeljni „Park Run“ na Vrelu Bosne (tu sam se trudila da sustignem Jasnu Hadžimehmedović Bekrić i njen pace), a u slučaju smoga odlazila sam na Barice (tu sam lovila Suzanu Toplić Berberović).

Foto: Mirza Duranović

U januaru sam imala sreću da odradim i par brdskih treninga na Pohorju iznad Maribora gdje sam boravila s porodicom – oni na skijanje, ja na trčanje. Možda zvučim paranoično, ali bilo me strah da stanem na snowboard (ranijih godina sam bila hrabrija), plašila sam se da slučajno ne padnem, da se ne povrijedim. Zato je trčanje po minusu i snijegu poseban izazov, a pokazalo se i kao zabavna avantura. Bilo je i satisfakcije – zagrebački Advent 10K sa suprugom i štafeta na Sarajevo Unusual Marathonu sa Jasnom i Darkom Grubešićem. Postepeno, moja sedmična kilometraža premašila je trideset kilometara i jedino što mi je nedostajalo bilo je vrijeme za još.

U Split sam otišla sigurna u sebe, uz malu dozu iste one paranoje da mi se ne desi neka banalna povreda. Povela sam i Kviska – moju kćer koja je s drugarima prijavila štafetu. Dan prije trke pripremila sam play listu (muzika mi je za trčanje važna koliko i dobre tene) i sretnu bandanu (ručno oslikan poklon Alise Teletović). Pojela dobru ‘spizu’ koju su mi preporučili Jordamovići. I dobro se naspavala.

Makni dicu…

Priznajem, start Splitskog polumaratona je sam po sebi adrenalinski događaj – iz zvučnika Dino Dvornik na sav glas, oko mene drage žene, sunce, plavo nebo i naleti bure koja ti puni pluća slanim zrakom. Veći dio trke protrčala sam bez iznenađenja i u očekivanom paceu, sve do ‘mitskog’ uspona na Marjan. Iako sam znala za ovu ‘poslasticu’ Splitskog polumaratona koja te iznenadi pred sami kraj trke, nisam baš očekivala uzbrdicu kao uz Logavinu. Noge su se same prebacile iz trkačkog u hodajući mod iako se glava pokušavala usprotiviti. Uzbrdicu sam prehodala, časteći se gelom. Čim sam izgubila tempo nastavak je utoliko bio teži, iako se staza lagano spušta do splitske Rive.

A onda se, negdje na 750 metara od cilja, u slušalicama pojavio Vojko V sa pjesmom „Ne može“. Uvijek se smijem kad je slušam:Vojko Ve dolazi, bolje se pazi, makni dicu…“ pa sam prema cilju nastavila s osmijehom. Pred sami ulazak čujem kako me bodre Dragana Cvitanušić, Selma Ćano, Andrea Vujošević i Alisa… Još desetak koraka i tuspas mene – na mom je vratu prva polumaratonska medalja. Uletim u zagrljaj uvijek nasmijane Selme Brčić, prilazi mi i grli me Amela Tuzlak, tu je i bosanska zastava i ptičica – nižu se fotke s medaljama za dugo pamćenje.

Onda mi se javila Hana Te sa čestitkama i tvrdnjom da je istrčano vrijeme od 2:14:15 dobar rezultat za prvi polumaraton i da bi bilo lijepo da napišem nešto o tome. Ne preostaje mi ništa drugo nego da joj vjerujem.

Top 5 Vesnine play liste za trčanje

1. Gorilaz: We Got the Power
2. Edo Majka: No pasaran
3. New Order: Stray Dog
4. Vojko V: Ne može
5. David Bowie: Heroes

Vaši komentari