SELMA KUKIĆ, BH. REKORDERKA U IRONMANU: Ovim se želim baviti sve dok me tijelo i psiha trpe

Selma Kukić i Neira Odobašić su 2017. godine postale prve žene koje žive u Bosni i Hercegovini da su završile jedno od najzahtjevnijih takmičenja na svijetu – Ironman. Trku koja se sastoji od plivanja 3,8 km, 180 kilometara vožnje bicikla i 42,2 kilometra trčanja, Selma je prošla ponovo ove godine u Kopenhagenu i postavila novi bh. rekord za žene - 11 sati, 32 minute i 16 sekundi.

2491

Razgovarala: Ljilja Lukić

Za portal Moje trčanje Selma je podijelila svoje utiske o takmičenju, pripremama i planovima.

Bila si prva, a sada si najbolja bh. žena u Ironmanu. Koliko je različito iskustvo prvog učešća u odnosu na drugo?

– Bila sam, zajedno sa prijateljicom Neirom, prva koja živi i radi u BiH, sa završenim IM dugim triatlonom i najboljim vremenom. Azra Turković Gangl, koja sada živi van BiH, imala je bolje vrijeme od mene (11 sati, 35 minuta i 26 sekundi), ali ovom trkom sam postavila novi rekord, te sada držim rekord države. Razlika je u očekivanjima, prvi put priželjkuješ samo uspješan prolazak kroz ciljnu kapiju i titulu Ironman-a. Tada je sve bilo mnogo opuštenije na trci jer zapravo i nisam bila svjesna šta znači preći 226 km bez stajanja. Drugo iskustvo je isto nadnaravno lijepo, ali na drugi način. Znala sam šta me čeka, počevši od priprema do same trke i ponosna sam samo na to što sam se ponovo na sve odlučila. Zaista mogu reći da se ovim želim baviti sve dok me tijelo i psiha trpe. Očekivala sam i mnogo bolje prolazno vrijeme, ali i spoznala da to nije tako lako izvesti. Potreban je stručniji trening program i ozbiljna oprema za bolje rezultate. Mi ovdje treniramo uglavnom samouko i sa bazičnom opremom usljed vrlo rizičnih i skromnih uslova.

Kakvi su bili treninzi u periodu priprema?

– Najzahtjevniji treninzi su bili “brikovi”, koji podrazumijevaju treniranje dvije discipline bez odmora, a najčešće bicikliranje i trčanje. Takvi treninzi su bili česti. Na primjer, vožnja bicikla 120 km uz dosta elevacije i 20 km trčanja. Poslije ovakvog napora trostuko se cijeni jednostavna svakodnevica, kao što je čaša vode, kafa i doručak, a pogotovo sa rajom ako se smiluju i čekaju sat – dva poslije svog treninga jedne discipline da zajedno provedemo lijep dan nakon teškog treninga.

Čega si se morala odreći zbog vremena posvećenog treningu?

– Jedno iskustvo priprema mnogo je olakšalo ovaj drugi pohod. Poznavala sam infrastrukturu, izvještila se u organizaciji i realizirala plan bez oklijevanja. Čak ni socijalni život nije patio jer su mi prijatelji trkači (Amela, Sead, Sanjin, Ibro) pomagali u trčanju dužina. Sa Neirom i muškim dijelom triatlonske ekipe Sarajeva dogovorala sam često grupne treninge. Svi prođu u kvalitetnom druženju, smijehu, međusobnoj podršci i dobrom raspoloženju. Pored svega sam uspjela uživati ispunjen društveni i poslovni život koji su krucijalni za osjećaj sreće i zadovoljstva.

Mnogima je izgovor „nemam ja vremena za to“ (kada je u pitanju bilo kakva fizička aktivnost), šta bi im savjetovala?

– Dobrom organizacijom se može postići sve, svako ima taj jedan sat u danu koji može koristiti za fizičku aktivnost. Kad stavimo na papir koji su benefiti tog jednog izdvojenog sata u odnosu na neaktivni životni stil, lako je uvidjeti da se ništa ne gubi, a sve dobija. Pri tome je motivacija ključna. U zavisnosti od tipa ličnosti, odabrati sport koji nam ide ekstremno loše ili u kojem smo jako dobri. Treninge pokušati uklopiti u svakodnevnicu. Trenirati na pauzi na poslu, poslije posla, ujutro ili tačno određenim danima u sedmici i u tačno određeno vrijeme, ali važno je imati plan i toga se držati rigidno, bar u početku. Motivaciju održava postavljanje ciljeva. Oni mogu biti kratkoročni i dugoročni. Kratkoročni – prijaviti laganu trku, a dugoročni planirati neku baš zahtjevnu trku od koje klecaju koljena na duži period. U dugoročne ciljeve spada i dobro zdravlje, mladalačka vitalnost i mnogo toga. Razlozi za aktivan život su neiscrpni.

Osim fizičkih priprema, kako si se mentalno pripremala?

– Postavila sam ciljeve, odlučila dati maksimum, računala sam na sve moguće i neminovne probleme –  privatne i poslovne, povrede, stres od iscrpljivanja i obaveza. Sve sam dobro promislila i želja da se ovim bavim bila je opet najjača. Vizualizirala sam uspješnu trku, mantrala o patnji na treninzima koji će mi trku učiniti mjestom i događajem zadovoljstva. Postoje mnoge strategije kada se ovome profesionalno pristupi, mi smo ovdje ipak na rekreativnom nivou, i uslovi da to podignemo na viši nivo, su vrlo oskudni. Tako je i moja mentalna priprema bila više uobičajeni obrazac nošenja sa teškim zadacima sa kojima se suočavamo.

Koji je bio neki presudan faktor kada si prelomila da se prvi put spremaš za Ironman takmičenje, a šta te motivisalo da ponoviš to iskustvo?

– Bilo mi je potrebno osjećati se živom i vrijeme provoditi u sadašnjem trenutku. Sport, naročito ovako zahtjevne discipline su izvrstan alat, medij kojim se može držati sadašnji trenutak. Najčešće bježimo u budućnost, prošlost i nesvjesno prolazimo kroz blagodate dane i godine. Vraćali smo se Neira i ja iz Budimpešte gdje sam trčala prvi maraton. Priča ona kako bi rado na Ironman trku, ali ne zna još tačno kada, a o tome već odavno mašta. „A jel?, Pa hajmo iduće godine poludistancu pa one tamo punu? Hajmo“. Otprilike je tako to bilo. Cijela NGO Marathon ekipa je pri tome meni bila insipracija i “know how” izvor. Od tada je prošlo četiri do pet godina, i dalje se družimo, treniramo, putujemo na trke, zajedno radimo na zanimljivim trkačkim projektima koje ova ekipa dugo godina održava i gradi. Širimo tim i bogatimo našu socijalnu mrežu svake godine za oko dvjestotinjak osoba minimalno. Mogu reći da sam sretna.

Imaš li neke „netriatlonske“ trke u planu?

– Triatlonske trke će mi postati primaran sportski teren. Polumaratonske trke posjećujem skoro sve u regiji. Sad ću trčati B2B trku, maraton u Zagrebu. U planu je poludistanca triatlona u Kotoru i voljela bih malo zagrebati ultramaratonske dužine trčanja. Nije još sigurno, ali ako budem imala sreće, planiram i iduće godine opet jedan puni IM triatlon. Ako budem imala sreće sa sponzorima koji bi podržali nabavku savremenije opreme, mogli bismo iduće godine očekivati i zavidna vremena u dugom triatlonu u kategoriji žena Bosne i Hercegovine. Već sada ću početi sa nekim planom traženja zainteresiranih strana za saradnju na obostranu korist, i nadam se da su možda već firme i institucije prepoznale priliku promocije. U tom slučaju, dostupna sam preko društvenih mreža, kazala je Selma Kukić.

Vaši komentari