Piše: Adnan Puškarević
Tokom svih godina treniranja najviše sam “mrzio” zimu, tj. period između 2 sezone kada je fokus bio na izgradnji baze i kada je većina treninga bilo lagano dugo trčanje.
Ovo dugo je relativno, jer za sprintere je to jako mala distanca. Uspješnim treningom se smatrao trening na kojem bih uspio skratiti i istrčati manje od zadanog. Idealan mindset za maraton.
Promjena u životnim prioritetima me udaljila od redovnog trčanja, ali sam ostao relativno aktivan, kroz fudbalske rekreacije, sve do 2020. kada sam doživio povredu lista i odlučujem da je dosta ekipnih sportova, te počinjem povremeno da trčim i vozim bicikl. I prije samog ulaska u rekreativnu trkačku zajednicu sam pratio rezultate trka i odlučujem da ne bi bilo loše povremeno otići na trke, iskoristiti iste za mini vikend putovanja i slično. Igrom slučaja moja prva cestovna trka je bila polumaraton, koji sam istrčao bez planskih priprema i bez prevelikog obima. Osim polumaratona, u sklopu događaja se održavala i maratonska trka. Osjećaj divljenja i poštovanja prema svima koji su trčali maraton taj dan je bio ogroman, te sam rekao sebi “jednog dana ćeš ovo biti ti”. 
Iako je želja u meni bila velika, odlučio sam ići polako i bez žurbe. Htio sam prvo nakupiti kilometara, steći nekog iskustva, naučiti slušati tijelo. Uz trčanje sam počeo malo više čitati o istom, te sam relativno brzo krenuo sa 80/20 sistemom trčanja i zasad se držim istog. Tako da je većina mojih kilometara spora i nisam imao problema da podignem kilometražu, istina, nekad i malo previše odjednom. Kako je vrijeme odmicalo i kilometri rasli, rasla je i nestrpljivost. Ipak, imao sam jednu nedoumicu, nikako nisam mogao naći odgovor na pitanje “kada je konačno vrijeme za maraton”. Na jednoj od trka (druga polovica 2023.) sam u razgovoru sa Ersanom došao na tu temu i on mi je rekao nešto ovako: 2 godine ili 2000 kilometara. Dolazim kući, provjeravam svoju historiju trčanja i vidim da se oboje poprilično uklapa. Počinje ozbiljno razmišljanje o tome gdje bih mogao odraditi svoj prvi maraton. Inicijalna ideja je bila da to bude ovogodišnje izdanje maratona u Splitu, čak sam kontaktirao i organizatora da provjerim koja je procedura prebacivanja sa polumaratona na maraton, ali sam na kraju, srećom, odustao od prebacivanja i ostao na polumaratonu. Odlučio sam da se ovu godinu pokušam posvetiti 5 i 10k, te da istrčim 1-2 dobra polumaratona, skupim još kilometara, a da 2025. posvetim maratonu. 
Ipak sve se promijenilo nakon čitanja Edininog i Ersanovih tekstova o Valenciji. U sekundi sam kliknuo i rekao sebi “to je to, ideš u Valenciu”. Na dan otvaranja prijava sam čekao 1-2h da upadnem što prije i uspio sam uzeti startni broj za 100 €. Uzbuđenje na maksimumu, planiram čitavu godinu posvetiti pripremanju za maratonske pripreme, podići kilometražu, dotjerati liniju i slično. Zvuči previše dobro da bi bilo stvarno.
S obzirom da sam htio ići jako na polumaratonima u Splitu i Mostaru, novembar 2023. je već bio na 300 km, decembar sam planirao završiti na oko 320 km, ali se na novogodišnjoj dužini 31. 12. glava raspala i tu je počeo kraj o maratonskim snovima. Novogodišnja odluka je bila: prestajem sa trčanjem. Januar sam proveo na burecima, gaziranim sokovima i ogromnim količinama slatka uz nekih 4 kg gore. Trčanje na minimumu, nekako sam uspio skupiti čitavih 70 km. Ipak, izgleda da ima istine u onome da novogodišnje odluke traju do februara, pa sam i ja tako polako počeo trčati sve češće, te, najvažnije u svemu, počeo ponovo uživati u istom. Split i Mostar uspio istrčati za 2h i 1:45h, ali i dalje sa idejom o odustajanju od Valencie.
S obzirom na to, karte i smještaj još ne gledam, Valter već nekoliko puta piše o tome, ja odugovlačim. Na kraju pristajem i uzimam nam karte i rezervišem smještaj. Izgleda da ću na kraju ići u Valenciu, makar samo da istrčim.
Želja tokom prijavljivanja je bila da spremim sub 3:30h maraton, te sam u skladu s tim prijavio taj box. Fizička sprema tokom čitave sezone nije obećavala, ona 4kg iz januara su me pratila cijelu godinu, a toplotni udari iz juna i jula, gdje sam opet trčao dosta manje, su samo potvrđivali da će 3:30 biti nedostižno ovaj put. Uprkos svemu, odlučio sam pokušati.
Pripreme su se sastojale od 16 sedmica treninga, mogu reći podijeljenih na 2 dijela, prve 4 sedmice, počevši od 12.08. sam radio sam i glavni cilj je bio vraćanje u trenažni proces. Sedmična kilometraža je izgledala 66, 77, 83 i 62 km. Četvrta sedmica je poslužila kao lakša sedmica i odmor pred prave pripreme. Drugi dio je bio 12-o sedmični plan koji mi je napisao Ersan. Nisam htio da idem sam kroz cjelokupne pripreme jer bih u tom slučaju skoro sigurno preskakao treninge, a znao sam da pored Edine i sebe, piše planove za još par trkača, pa sam o ovome s njim pričao na Stolačkom ceneru, a finalizirali smo na kafi u Sarajevu tokom 3. sedmice priprema. Ubrzo nakon finalnog dogovora Ersan mi je poslao plan, uz savjet da pogledam okvirno sve, a onda samo sedmicu po sedmicu da gledam, što sam rado prihvatio.
Trening plan
16 sedmica (start 12. 08.)
Ukupno 1234 km
Rekordan mjesec: 371 km (oktobar)
27 treninga snage
Plan se sastojao od 6 trčanja sedmično uz 2 treninga snage. Ponedjeljak, srijeda i subota su bili rezervisani za workout sesije, ostatak sedmice lagana trčanja. Petak je bio dan za uživanje. Plan je pratila i jedna velika promjena, spora trčanja sam trebao ubrzati sa 6+ min/km na oko 5:30 min/km. Tokom priprema sam imao par manjih modifikacija, tj. zamjena redoslijeda treninga, ali ništa preveliko. Kilometraža je išla od 72 km u 1. sedmici do 105 km u 10. sedmici, uz zadnje 2 sedmice taperinga. Sedmica za sedmicom su se smjenjivale, treninzi prolazili i približavale su se finalne 3 sedmice. Sve je izgledalo dobro i bilo je bitno samo izdržati do kraja. 
U 8. sedmicu ulazim pun optimizma, a onda dolaze vijesti o strašnim poplavama koje su zahvatile regiju Valencia, te sve pada u drugi plan. Posebno kada to dolazi friško iza poplava koje su zahvatile neke dijelove naše zemlje i upitnici su već iznad glave. Čitajući vijesti i gledajući snimke, čovjek se ne može ne zapitati da li je sve vrijedno. Maraton je naravno pao u drugi plan, organizatori ne mogu ništa garantovati, ali savjetuju nastavak treniranja. S moje strane je tako i bilo. Pratio sam stanje na terenu uz nastavak po planu, nadajući se da će maraton biti održan uz posvetu svim žrtvama poplava. Kako je vrijeme odmicalo strepnja za otkazivanjem je rasla, mi trkači smo počeli tražiti alternativne trke, da se nešto i istrči kad se već ovoliko treniralo. Ipak 10-ak dana pred trku organizator šalje mail sa zvaničnom potvrdom trke uz slogan “Valencia runs 4 Valencia”. Organizator se potrudio obezbijediti različite kanale za prikupljanje pomoći i svaki trkač je imao priliku dati svoj doprinos. Ostatak priprema je prošao mirnije, uz pokušaj da se maksimalno regeneriram i odmorim za samu trku. Par dana pred trku, Ersan šalje plan, gdje je ideja do 32. km držati 4:55-4:59, a onda ubrzati na 4:50 (ili koliko mognem). Ja 5x pročitao poruku i kontam, nemoj me zezati, kakvo crno ubrzavanje.
Na kraju, mislim da sam plan ispratio kao štreber u pokušaju i da Ersan može biti zadovoljan realizacijom istog.
Za Valenciju smo išli avionom iz Beograda u petak ujutro. U Valenciu smo stigli oko 13-14h, s obzirom da metro još uvijek nije bio pušten u promet, bilo je malo gužve na izlasku sa aerodroma, ali podnošljivo. Petak je bio rezervisan za smještaj i EXPO. Valter je još u avionu najavio da će na isti ići u punoj opremi, gdje sam ja mislio da se zeza, ali pred polazak na isti, uvidio sam da je bio ozbiljan. Čak su i rukavi bili na rukama. Ne pitajte me koliko sam puta rekao “I’m not with him”.
EXPO organizovan na vrhunskom nivou, i iako smo otišli u periodu koji je naveden da bi trebalo izbjegavati, čekao sam na broj nekih 5 minuta. Raznorazna ponuda opreme, suvenira, gelova i čega sve već ne. Osjećao sam se kao malo dijete u prodavnici slatkiša, gdje god se okrenem nešto bih kupio. Hodajući EXPO-m nalijećem na trkača youtubera, Bena Feltona (@ben_is_running), inače 2:24 maratonca, koristim priliku da se slikam s njim, razmijenivši želje za što boljim rezultatom. Pravo pristupačan lik. Na kraju dana, noge su bile u katastrofalnom stanju i da je trebalo trčati u subotu, ne znam kako bih. Sama subota je bila rezervisana za odmor, završavanje carb loadinga, unos elektrolita, uglavnom uspio sam ostati na nekih 4000 koraka u subotu. Ono što me iznenadilo je koliko sam smiren bio u subotu. Nedjelja ujutro, ustajanje u 4h, doručak, WC x milion, spremanje i lagano prema startnoj zoni. Od mjesta predviđenog za ostavljenje torbi smještaj je bio udaljen nekih 1.5 km, tako da sam odlučio da prošetam. Sjećam se da sam Ersanu ostavio poruku kako su noge ok, kako sam miran, pa vidjet ćemo.
Temperatura na startu oko 12 stepeni, prognoza je pokazivala da će ići do 16-17, mada je na oko 21. km jedan od stubova u gradu pokazivao 21 stepen. Plan za gelove je bio da uzimam na svakih 6 km, gdje bih nakon 12. i 24. uzeo tablete soli, a nakon 30. i 36. tablete kofeina. Sve već isprobano na treningu.
Ja sam startao iz zone 7 (3:20-3:32). Bilo je tu još par poznatih lica iz SRC-a, Vedran mi je čak predložio da krenemo zajedno, jer i on planira sličan pace. Rekao sam mu ok, ali ako bude iole brže od mog plana, ja ga puštam. Inače na trkama ja često pustim druge da pejsaju i ja samo pratim, ali sam znao da je ovo trka gdje se moram pejsati od početka do kraja. Tako je i bilo, s Vedranom sam išao do startne linije, gdje smo se odmah razdvojili.
Veliki izazov za mene, pošto uvijek trčim sam, je bila gužva, prisutna od prvog do zadnjeg metra. Najveću gužvu sam imao oko 3. km kada me prestižu pejseri na 3:30h vodeći za sobom grupu od 100-200 trkača. Sama trka je bila kao rollercoaster, očekivao sam da će u nekim momentima biti teško, ali ne da će se to desiti već nakon 6 -7 km. Iako sam na trku došao s gelovima koje sam na treningu isprobao 100 puta, desilo mi se da stomak nije odmah htio da provari gel ili šta već, uglavnom ubrzo nakon prvog gela sam osjetio nelagodu u stomaku i imao sam želju za povraćanjem. Nekako se sve smirilo i nakon uzimanja vode na okrepi uspio sam par puta podrignuti, tako da se stomak sabrao. S obzirom da sam na treningu sve tempo dužine dijelio na “krugove” od po 5km, tako sam i samu trku podijelio na 8 krugova, a zadnja 2km će se istrčati nekako. Uglavnom fokus je bio samo na trenutnih 5km i nikako na to koliko je još ostalo.
Na početku sam se uspio sačuvati da me masa ne povuče i odmah sam krenuo trku u željenom pace-u. Povremeno bih provjerio vrijeme na zvaničnim prolazima (svakih 5 km) i znao sam da se držim na oko 5:00/km. Kilometri idu jedan za drugim, gužva mjestimično malo manja, povremeno se javlja bol/nelagoda u predjelu dijafragme, što mi malo otežava disanje, ali uz pritisak rukama, i promjene u disanju, sve prolazi. Po ulasku u 6. krug (25-30 km) noge postaju sve teže i teže. Na 27. km sam se sjetio Pogačarove izjave tokom prošlogodišnjeg TDF-a “I’m dead, I’m gone”, upravo takav osjećaj sam i ja imao. 27. km sat otkucava 5:00, uz tendenciju usporavanja. Razne misli su prolazile kroz glavu, čak sam razmišljao da odmah sve pustim i usporim. Ipak je prevagnulo da nastavim, pa makar me dočekao zid par kilometara kasnije. Uspio sam se natjerati da obiđem par trkača i mrvicu ubrzam, kako bih ostao na planiranom pejsu. Uzdao sam se i u kofeinske tablete, jer sam na treningu 2-3 km nakon uzimanja iste osjetio razliku u nogama. Izgurao sam nekako do 30 i prve tablete, pa i do famoznog 32. km kada bih trebao ubrzati.
U tom momentu sam se osjećao dobro, noge su popustile i krenuo sam ubrzavati, mada sam se pitao da li je to pametno, ali odlučio sam vjerovati u plan do kraja. Da sve ne bude kao po loju su se pobrinuli grčevi u listovima koji su me pratili od 32. km pa sve do kraja trke. Sad kad pogledam, možda su mi i pomogli, da ne ubrzam previše u momentima kada je djelovalo da imam energije za izvoza. Srećom ni jedan grč nije bio toliko dugotrajan da sam morao stati, sve sam uspio riješiti istresanjem nogu i promjenom stila trčanja. Zasluge za ovo ću dati i kompresama. Negdje oko 38. km se vraća jak umor i svjesno usporavam par km kako bih se sačuvao za kraj. Od 40. km pa do table da je ostalo još 900 m noge su išle mehanički. Više ne znam ni kako je prošao period između. Nakon što sam postao svjestan da je ostalo još samo 900m, ponovo počinjem ubrzavati uz oprez da grčevi ne postanu prejaki. Odavno ne provjeravam ukupno vrijeme, uzdam se da sam dovoljno nabrao u ovih par brzih kilometara i samo pratim table na svakih 100m. Na kraju, vidim ciljnu kapiju, na satu 3:28:XX, svjestan da sam uspio, da sam postao Maratonac. Umor ogroman, sreća još veća. Samo par momenata u životu mogu porediti sa osjećajem koji sam imao na ciljnoj liniji.
U cilju srećem Vedrana i zajedno nastavljamo dug put ka izlazu, usput skupljajući sve što nas sljeduje. Svoje zvanično vrijeme (3:28:18) prvi put vidim tokom graviranja vremena na medalju, koje usputno rečeno traje čitavih 5 sekundi i čeka se u redu neka minuta.
Valencia Marathon
1. HM 1:45:20
2. HM 1:42:58
Diff: 2:22
Po dolasku do stvari, uzimam telefon, vidim da su poruke podrške i čestitke već stigle. Ja se prvo čujem sa Ersanom i Edinom (ušlepala se), jer smatram da je ovo zajednički uspjeh. Bez plana, savjeta i svega, ja ne bih uspio odraditi sve ovo. Dalje se čujem sa roditeljima i polako čitam sve poruke.
Umor poslije trke je nestvaran, pravilan korak se nije mogao napraviti, imao sam osjećaj da ću se u ponedjeljak probuditi pod temperaturom. Nakon nekih 2-3h sam uspio jesti mesni obrok uz duplu porciju pomfrita i 2 coca-cole, te se energija malo vratila. Na sve strane se trkači smijemo jedni drugima, pošto niko “ne zna” hodati. 
U Valenciji smo ostali do srijede, tako da sam ponedjeljak i utorak iskoristio za maksimalno razgledanje grada, koji ima šta ponuditi i u ova 2 dana sam samo zagrebao po površini. Vjerujem da ću se za par godina vratiti na Valencia Marathon i iskoristiti priliku za još bolje razgledanje grada.
Mislim da su organizatori našli način da se adekvatno oda počast svim žrtvama poplava. Moj ukupni dojam za trku je fenomenalan, EXPO ogroman i brz, ulaz u startne zone jasno naznačen, okrepe su dovoljno duge, da nema potrebe da se guramo na prvim pultovima, flaširana voda nudi idealnu mogućnost trkačima i za napit se i za polit se. Staza ravna, izlaz poslije trke super sređen. Savjet svima je da jednog dana odu u Valenciu i istrče ovaj maraton.
Nakon istrčanog maratona, moje divljenje za sve koji se upuste u ovaj izazov je još veći nego na početku priče.
Za kraj bih iskoristio priliku da se zahvalim trkačkoj zajednici u BiH, Strava i posebno Garmin ekipi na ogromnoj podršci i održavanju hajpa svo vrijeme.
Pozdrav, Puškić!
Vaši komentari
