EROL MUJANOVIĆ: Svojim najvećim trkačkim uspjehom smatram omasovljavanje rekreativnog trčanja u BiH

U širim trkačkim okvirima Erola Mujanovića poznajemo više kao direktora NGO Marathon Sarajevo, odnosno organizacije koja stoji iza najstarijeg živućeg polumaratona u Bosni i Hercegovini, Sarajevskog polumaratona, te još nekoliko trka koje je pokrenula i održava u kontinuitetu svake godine.

1709
Paris Marathon: Franjo Šola i Erol Mujanović

Piše: Ersan Bijedić

Međutim on je zajedno sa kolegama 2007. godine Sarajevski polumaraton pokrenuo kao aktivni trkački entuzijasta koji je iza sebe u tom trenutku imao preko deset godina aktivnog bavljenja našim sportom.

Trčao je u nekoliko desetina zemalja, od Islanda preko Maroka do Mauricijusa, a ovo trkačko putovanje planira nastaviti prema Bliskom i Dalekom Istoku te SAD-u. Erolova trkačka pozadina je jako bogata i zato se umjesto organizacije trka (o čemu je pisao i za MT: LINK1, LINK2, LINK3) u ovom tekstu bavimo upravo njegovim trčanjem.

– Sa trčanjem sam počeo davne 1995. godine, završavajući srednju školu, a prije fakulteta. Čitav život sam se bavio sportom, uglavnom timskim sportovima, a onda mi se u raspored počeo lakše uklapati individualni sport koji mogu praktikovati nevezano za fiksne termine i grupne sportove. Počeo sam sa trčanjem, prvi „trening“ je trajao tačno 10 minuta, naredni 15 minuta i tako dalje, te sam odmah te godine i istrčao prvi polumaraton u Toulouse-u (Francuska) za otprilike 1:50, priča Erol Mujanović.

120 trka (27 maratona)

Do danas je iza sebe ostavio oko 120 trka, od čega 27 maratona te nekoliko ultramaratona.

– Maraton u okviru završenog Ironman triatlona tu ne brojim. Te brojke rastu iz godine u godinu jer trčim po 10-15 trka godišnje. Međutim prije su trebale tri godine da se istrči 12 ili 15 trka, tako da je sada mnogo bolje i lakše.

Erol je pet puta trčao polumaraton ispod 1:30, a lični rekord na ovoj distanci mu je 1:28:40 (Zagreb, 2010.).

– Uz adekvatnu stručnu pomoć mislim da sam mogao dosegnuti 1:25, a više od toga zasigurno ne. Neki poseban trkački talenat nisam, niti sam sitnije građe i male kilaže koja pogoduje dugim prugama, tako da sve što sam postigao je isključivo proizvod snage volje te reda, rada i discipline.

Napominje da je u tom periodu (2010. – 2011.) u regiji bilo četiri – pet polumaratona.

– Utrke i prilike za testiranje forme su bile veoma rijetke. Ja sam išao svake godine u Zagreb i Beograd, pogotovo u tom periodu, a u Sarajevu sam već tada bio i organizator te nisam mogao trčati, osim prva dva izdanja našeg polumaratona. Prva izdanja našeg polumaratona su spajala Sarajevo i Istočno Sarajevo pa smo Franjo (Šola, op.a.) i ja trčali sa ruksakom, radeći prije trke na startu, i na cilju nakon trke, pojašnjava Mujanović.

Trčanje u Sarajevu prije desetak godina

Kako je prije 10-15 godina bilo trčati u Sarajevu?

– Moja prva trčanja u Sarajevu datiraju od 1997./1998. godine, tada sam još živio u Francuskoj i dolazio u BiH, gdje sam nastavljao trenirati. To je bila potpuna izolacija, niti ste imali sa kim trčati, niti sa kim razmjenjivati o trčanju osim ako niste u klubu. Prije 10-15 godina situacija je bila u velikoj mjeri slična, ali već se nazirala evolucija koja je ubrzo nakon toga i počela dolaziti. Početkom 2000-ih u slučaju da u Sarajevu protrčite u helankama, osim zgražavanja i čuđenja komšiluka, trčeći na atletskoj stazi na Koševu, često sam znao čuti: „Tata, eno pedera!“ od djece koja treniraju fudbal i pored koje sam protrčavao. Slično stanje svijesti je bilo i kod svih drugih aktera kada sam se bavio organizacijom utrka, od predstavnika vlasti pa do partnerskih/sponzorskih kompanija (čast izuzecima!) kojima trčanje nije bilo zanimljivo i nisu se posebno udubljivali, niti su vidjeli koji trend dolazi. Tako smo na primjer započeli pa prekinuli organizaciju trail utrka na Igmanu, koje smo radili par godina do 2010. godine, bilo je nemoguće naći sponzore, a cestovno trčanje je tada već pokazivalo ozbiljan potencijal za rast, pa smo se morali opredijeliti.

Šest puta je maraton trčao sa rezultatom ispod 3:30. Lični rekord mu je 3:25:30. A isti taj rezultat je trčao dva puta, u Madridu 2011. te Budimpešti 2014. godine.

– Oba puta sam bio spreman za mnogo brži maraton, ali nisam pokazao inteligenciju u prvoj polovici oba maratona, izgorio sam bio do 32. kilometra trčeći brže nego što je trebalo i onda sam hodajući završio maratone i u Madridu, gdje me je vrućina koštala par minuta, i u Budimpešti gdje su me mostovi slomili.

Trening planovi po kojima se tad pripremao su bili skinuti sa interneta, trčao je maksimalno do 120km sedmično (maksimum), a većinom oko 60 do 80 km.

Od 2012. godine smo pored brojnih drugih aktivnosti u udruženju Marathon pokrenuli i Školu trčanja Klix te sam od tog trenutka odlučio posvetiti se više razvoju trkačke zajednice i napredovanju polaznika Škole, nego vlastitim treninzima pa neke posebne rezultate koji bi bili nešto više od finiša i nemam. Trenutno ako se malo potrudim mogu “zakačiti” polumaraton ispod 1:45 i maraton za oko 3:50.

Najzanimljivija odredišta

U trkačkim pohodima obično nastojimo uklopiti turistički dio i upoznati nove sredine, gradove, zemlje, kulture… Iza Erola je veliki broj takvih putovanja pa smo ga zamolili da iznese ona koja su ostavila subjektivno poseban dojam na njega, ali i one trke koje bi preporučio svima.

– Svakako Beirut maraton koji kombinuje jedinstveno i izrazito lijepo podneblje, jako tople ljude i iznimno sadržajno bogat grad i zemlju za posjetiti, te utrku koja ima srebreni label IAAF i gdje ste fantastično dočekani. U Libanu sam trčao već 7 puta. Ja spadam u vjerne trkače te kada mi se neka lokacija svidi iz bilo kojeg razloga, tu nastavljam dolaziti, a sama trka nije vezana za veličinu grada ili zemlje. Oduševljavaju me jednako Trka Prijateljstva u Kuli kod Zdravka, Banja Luka polumaraton, Dubrovnik polumaraton, itd.

Upoznavanje sa Franjom na engleskom jeziku

Zanimljiva je anegdota kako se Erol sa kolegom Franjom Šolom upoznao na engleskom jeziku tokom trke u Sarajevu.

Prije tačno 15 godina, trčali smo obojica famoznu trku „Trkom protiv droge“ koja je imala super razlog trčanja, ali su je radili „netrkači“ pa je start bio u jako nezgodnom periodu zbog prevelike vrućine (juli u 10 ili 11h ujutro je bio start). Sama trasa trke je išla  sa Austrijskog trga putem Darive pa nazad preko tranzita do Bistrika, dakle dosta uspona, i vrlo brzo sam počeo tražiti razonodu oko sebe. Vidjevši da oko nas većina trkača ustvari pripada EUFOR snagama, mislio sam da su svi stranci, pa smo se Franjo i ja jedan drugom obratili na engleskom. Nismo se poznavali ranije iako smo u tom periodu obojica bili pristojni rekreativni trkači u Sarajevu (trčali smo Vivicittu, 12K ispod 50 minuta i pobijedili 2007. godine u konkurenciji rekreativnih trkača). Tokom trke nismo ni mogli previše pričati jer smo žurili da završimo, a onda smo se u cilju nasmijali shvativši da smo obojica domaći trkači.

Franjo i Erol na prvom izdanju Sarajevskog polumaratona

Napominje da izbjegava neke trke „zapadnog svijeta“ gdje su, kako kaže, “trkači u sve većoj mjeri samo broj”.

– Vidite da danas većina organizatora u svim većim gradovima posebno naplaćuje i majicu, i to po 30 eura, kada se upišete na maraton i polumaraton, tako da meni se više sviđaju utrke koje čuvaju i njeguju odnos prema trkačima u onoj mjeri u kojoj je to danas moguće.

Iza njega je 25 godina trčanja, a to sa sobom nosi neke nove oblike iskustava.

– U ovako dugoj trkačkoj karijeri na mnoge destinacije se lijepo i vratiti jer ako negdje niste trčali 10-15 godina danas su to onda potpuno drugačije trke i iskustva i isto je kao da prvi put trčite određenu destinaciju. Tako sam trčao tri puta u Parizu, tri puta Firenca maraton, dva puta u Barseloni i tako dalje. Preferiram zemlje gdje su ljudi i klima topli, mediteranski i gdje i hranu više volim, tako da spojim sve to u jedno super iskustvo. Stoga moja najdraža iskustva nisu trke gdje sam na primjer imao PB, jer sam se tu pošteno i napatio, nego trke koje kombinuju sve što čini taj famozni „runners experience“ odnosno iskustvo trkača.

Osim onih koje bi preporučio, osvrnuo se i na one gdje ne bi poslao kolege.

– Ono što svakako ne bih preporučio jeste na primjer Dubai maraton, gdje sam takođe trčao 3 puta (dva puta maraton i jednom „cener“) jer je sve napravljeno za elitne trkače i obaranje rekorda, dok su rekreativni trkači percipirani  kao „nužno zlo“ kojim se na maratonu niko posebno ne bavi.

Vikend druženje na Beirut Marathonu sa Haileom Gebrselassieom

Ultra iskustva

U svom trkačkom zanosu došao je i do ultramaratona.

Trkački planovi

“Dalji ciljevi u trčanju, kao trkaču, su mi da održim pristojnu formu, da mogu trčati 5 do 10 polumaratona u godini, i 1-2 maratona. Ove godine ću imati završena 3 World Majors maratona (Berlin, London, Chicago), od naredne godine će biti na listi i  New York City Marathon, tako da ću planirati da u narednih par godina „odradim“ Boston i Tokyo. Dalji ciljevi u trčanju, kao organizatoru utrka, su mi da Sarajevski polumaraton postane vrhunski polumaraton u regionu i jednako važno kao to, da Škola trčanja Klix nastavi svoju važnu i društveno – korisnu ulogu promjene životnih navika kod stanovnika Sarajeva i šire. Spremanje uvijek počinje ispred vlastitog praga pa se tako u mikro-kosmosu u kojem boravim trudim da najviše napravim na svom terenu, ne gubeći nikada iz vida širu sliku. Moj cilj generalno, kao i cilj udruženja Marathon ostaje omasovljavanje rekreativnog trčanja i poboljšanje kvaliteta života kod naših sugrađana tako da sve moje aktivnosti će težiti ka tome, na ovaj ili na onaj način”.

– Maratoni i ultramaratoni mi služe da vidim od čega sam napravljen. Kao i većina trkača punih energije i u „najboljim“ godinama, kada sve igra za vas, davne 2007. godine, kada mi je bilo 30 godina, sam pretrčao 140 kilometara od Sarajeva do Srebrenice, u potpunoj autonomiji sa jednim kolegom specijalcem iz Francuske. Drugim riječima, ako smo željeli okrepu, to smo morali sami ponijeti kao i dosta drugih potrepština, što znači da smo distancu prešli sa 10-12 kg na leđima, i bili smo mnogo sporiji nego obično na ultramaratonima. Bio je mjesec juli i bile su najveće vrućine u tom periodu, što nam je dodatno otežalo pohod i prelazak preko brda i planina. Bilo je jako teško i bolno iskustvo, slagao bih kada bih rekao bilo šta drugo, i naravno bilo je nezaboravno, ispričao je Erol.

Nije to bio jedini njegov ultramaratonski izlet.

– Imao sam i prije toga „vatreno krštenje“ na jednoj ultri u Francuskoj, dugoj 55 kilometara, tokom devedesetih godina. Tada nisu još postojale finišerske medalje, za mnoge utrke čak ni majice, pa je teško sjetiti se svega. Učestvovao sam u tom istom periodu (1996. – 2000.) na par duatlona dugih 100 kilometara (trčanje – biciklo) gdje se trčao maraton ili duže, a ostatak distance se prelazio na biciklu.

Ovakve ekstremne poduhvate ipak više nema namjeru ponavljati.

– Nemam namjeru jer je potrebno previše vremena za ozbiljnu pripremu, potrebno je odvajati vrijeme od nekih drugih životnih stvari i sfera koje su mi u ovom trenutku važnije i prioritet. Nakon 25 godina bavljenja rekreativnim trčanjem, u kojem nije bilo jedne sedmice u mom životu bez treninga, trčanje ultri pa čak i maratona mi je pomalo izgubilo smisao, jer osjećam da sam napravio krug i uvidio da mogu istrčati šta god odlučim i zacrtam.

Barcelona Marathon

Najvrjedniji rezultati

Svojim najvrjednijim rezultatom u trčanju, kao i oblikom životne misije, smatra pokretanje trkačke Bosne i Hercegovine i omasovljavanje trčanja.

Poruka za trkače u BiH

Neka uživaju u treninzima, neka uživaju u utrkama čuvajući rekreativni karakter i jednog i drugog, te neka budu svjesni da žive u eri izobilja utrka i trkačkih iskustava jer  danas samo u BiH postoji najmanje 70 utrka te na hiljade drugih prilika na samo par sati autom ili avionom od naše zemlje. To je apsolutna privilegija koja neće vječno trajati jer će za samo 3 do 4 godine nastupiti era konsolidacije i filtriranja, gdje će opstati i ostati manji broj utrka koje se uspiju prilagoditi okruženju/tržištu”.

– Mojim najvećim uspjehom u trčanju smatram omasovljavanje rekreativnog trčanja u BiH, jer je na masovnoj skali u našoj zemlji rekreativno trčanje krenulo od Franje i mene, a potom nam se pridružio i Tomo (Franjo Šola i Tomislav Cvitanušić, op.a.) te nekoliko godina nakon toga i cijeli jedan tim fantastičnih ljudi koji je pomogao da se sve aktivnosti podignu na jedan veći, ljepši i kvalitetniji nivo. Taj uspjeh se ogleda u: pokretanju prvog polumaratona u BiH, u pokretanju prve Škole trčanja u BiH, u organizovanju prve trke između Sarajeva i Istočnog Sarajeva davne 2007. godine, u pokretanju prve ženske trke u BiH; u pokretanju prve trail trke u BiH, kao i u najuspješnijim društveno – odgovornim kampanjama u oblasti rekreativnog trčanja koje su donijele par stotina hiljada maraka organizacijama primaocima pomoći i pomogle na hiljade korisnika, pretežno djece.

Erol Mujanović, Tomislav Cvitanušić, Franjo Šola

Na kraju je za MT čitaoce Mujanović podijelio ono najvažnije što mu je donijelo trčanje.

– Trčanje mi je promijenilo život, pomoglo da izbrusim i pokažem karakter. Donijelo mi je neizmjerno vrijedna i lijepa ljudska iskustva, putovanja, druženja te mnogo toga kvalitetnog ljudskog što danas ima tendenciju nestanka u „modernim“ društvima gdje ljudi žive otuđeni i od sebe i od drugih. Zahvaljujući trčanju, danas na razgovorima za posao za zahtjevne menadžerske i liderske pozicije na koje se prijavljujem, razgovaramo o mom Ironmanu, o maratonima, o ultrama, o zdravoj ishrani i o mentalnom sklopu pobjednika, isto toliko koliko i samom opisu posla i mojim vještinama za isti. Proputovao sam svijet radeći konstantno na sebi, imao neizmjernu privilegiju da imam priliku omasoviti trčanje u Bosni u Hercegovini i pokrenuti i organizatore i trkače u zemlji, radeći to sa izvanrednim  ljudima u timu koji su mi danas druga porodica. Jedan dan radiš sa trkačkim legendama i drugarima kao što su Islam Đugum i Sead Kondo, drugi dan dijeliš znanje sa mladima, treći dan razgovaraš sa partnerima koji su prestižne globalne kompanije, potom osmišljaš društveno-odgovorne kampanje i ideje, sve to zahvaljujući trčanju koje mi jednostavno čini život smislenijim, bogatim i kvalitetno ispunjenim iako je samo jedan segment mog života, zaključio je Erol Mujanović.

Vaši komentari

Banner