Piše: Ersan Bijedić
Kao inženjer elektrotehnike još od 1992. godine radi u Naučno – istraživačkom institutu CSIRO, a magistrirao je na univerzitetu u Sidneju 1994. godine.
Ljubav prema sportu i dalje gaji trčeći i u svojoj 62. godini te trenirajući mlade atletičare u “Randwick – Botany Harriers”, klubu čiji je ujedno i potpredsjednik. Ovaj atletski klub ima lijepu prošlost od formiranja 1907. godine jer je do danas bio kreator niza olimpijaca, pa čak i nositelja medalja sa OI. Alija je njegov član od 1990. godine. Uz sve to voli svirati gitaru.
– Imam četiri gitare, sviram za svoju dušu, kaže Alija.
Dolazio dva puta
Alija je sa porodicom u Australiju otišao još 1989. godine.
– Otišao sam sa namjerom da budemo 3-4 godine dok kćerka ne krene u školu, pa da se vratimo. Onda je počeo rat, praktično se nisam ni mogao vratiti neko vrijeme. A onda poslije rata nije bilo sjajno stanje pa sam shvatio da je bolje da tu ostanem kako bih mogao materijalno pomoći porodicu. Bio sam samo dva puta nazad, dolazio sam 1998. i 2012. Možda bih došao ove godine, ali sad u ovoj situaciji ne.
Test u Gimnaziji
Njegova atletska priča počinje na Ilidži.
– Počeo sam praktično slučajno kad smo u Gimnaziji imali test na 1.500m. Pošto sam išao pješke do škole nekih 2 kilometra i prolazio pored stadiona Igmana, htio sam uvijek probati trčati bolje nego što sam na času fizičkog vaspitanja. Trčao sam 5:15 u pantalonama prvi put u životu. Onda sam počeo malo trenirati i nakon 6 mjeseci sam trčao 4:29. Sjećam se i da sam prvi put 3.000m trčao 10:33 na Republičkom seniorskom prvenstvu (10. mjesto). To je bilo 27. septembra 1975. godine, priča Kajan.
Nakon malo boljeg treninga već na sljedećoj trci je 4. aprila 1976. godine trčao 9:29.4.
Trener u AK Igman mu je bio pokojni Milan Elez.
– On je bio specijalist za motku, fizičko vaspitanje, bio je dobar za vježbe snage, zagrijavanje, razgibavanje… osnove treninga, ali ne za duge pruge. Nismo imali neku finu strukturu treninga. Ja nikad nisam u to vrijeme radio dionice. Samo sam onako trčao, ali sam osjetio da imam sklonosti za duža trčanja. Da sam tad znao ovo što danas znam, vjerovatno bih bio puno bolji.
Uslijedila je i prva trka na 5.000m (25. aprila 1976.), rezultat 16:28.
– Nakon toga je pokojni Milan Elez shvatio da sam ja budući maratonac, to mi je i rekao tada.
Polumaraton 1:07
U njegovo vrijeme polumaraton je bila rijetka disciplina, ali je 1984. godine uspio istrčati jedan u Napulju (Italija) za 1:07:07 (što je i danas klupski rekord AK Sarajevo). Postolje su zauzeli reprezentativci Jugoslavije: 1. Slavko Kuzmanović, 2. Alija Kajan, 3. Tomislav Ašković.
– Tad pola maratona nije bilo popularno, praktično nije postojalo. Vjerujem da sam tu mogao ići barem 64 minute, da sam imao neku ozbiljniju trku.
Juniorski 10K rekord
Kao atletičar Igmana je istrčao i bh. juniorski rekord na 10.000m.
– Jednom mi je Milan rekao: “Ako ćeš trčati 10 kilometara u subotu na Koševu, dat ću ti sprinterice sa 6 eksera”. Ja sam u to vrijeme još trčao sa onim starim sa 4 eksera. Bilo je to 14. maja 1977. godine kad sam prvu desetku sa 18 godina istrčao za 32:39.3, što je bio juniorski rekord BiH. Sljedeće godine (1978.) sam na seniorskom Kupu Jugoslavije u Karlovcu istrčao 30:48.4, (šesto mjesto i novi juniorski rekord BiH).
Sve vrijeme je osjećao da mu dobro ide na dužim distancama.
– Prema maratonu sam krenuo 1980. godine kad je umro Tile (Tito). Rekao sam tad Elezu da bih volio istrčati Kumrovec u čast druga Tita, govori Kajan o tad najpopularnijoj trci u Jugoslaviji, Partizanskom maršu, koji se održavao na Dan mladosti (25. maja) u Titovom rodnom gradu, Kumrovcu.
Bila je to trka na 25.2 kilometara.
– Tad sam bio osmi ili deveti, uhvatio me bodac, nije mi legla trka. Potom sam 1981. godine bio četvrti, zatim 1982. godine drugi, pa 1983. i 1984. prvi. Već 1985. godine sam otišao u vojsku, kao elektro inženjer imao ozbiljan posao, a 1986. godine mi se rodilo dijete. Stvari su se promijenile i nisam se više vratio na taj nivo u atletici.
2:18 maraton
Tuka i Gajić
I dalje prati atletska događanja u BiH.
– Radujem se kad Amel Tuka istrči nešto. On je stvarno zvijezda iznad svega i impozantno je kako je uspio postići te rezultate, jer ja znam da kod nas uslovi nikad nisu bili dobri, a pogotovo sad. Sigurno da je odlaskom u Italiju napravio iskorak, ali ne može drugačije. Ako se totalno posvetiš, onda se možeš nadati nečemu. Mada to nije garancija. Ovaj sport je čudan. Neko može istrčati nešto dobro, pa da ga iduće godine nema nigdje. Ništa nije garancija u ovom sportu. Čuo sam i za malu Jelenu Gajić koja je na 800m trčala 2:05.
Da bi ostvario ozbiljnije rezultate u zimu 1981. godine je prešao u AK Sarajevo koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih atletskih klubova na prostorima bivše države.
– Htio sam probati malo ozbiljnije. Povrijedio sam se pred kraj 1982. godine, sjećam se da sedam sedmica nisam nikako potrčao, ali možda mi je to i dobro došlo jer sam poslije nekoliko mjeseci od toga stvarno počeo raditi dobre treninge. To me možda osvježilo, priča Alija.
– Sjećam se da sam prije ulične trke u Sarajevu imao trening 3.000 – 2.000 – 1.000 – 400m sa 8:37 – 5:37 – 2:44 – 61. Tu sam vidio da mogu, a moj trener Lazar Ćirović je to osjetio i odlučio me poslati na maraton u Velenje. Otišao sam tamo na pripreme deset dana prije i trčao u maratonskim patikama na stazi 3.000m za 8:27 – sedam dana prije trke. To mi je bio prvi maraton u životu, nisam znao kako se to trči. Ja sam krenuo u stilu “hajmo s rajom”, šali se Kajan.
Tog 24. aprila 1983. godine je bio drugi na prvenstvu Jugoslavije sa 2:18:08. Prvi je bio Marjan Krempl sa 2:17:33. Tad je norma za Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. bila 2:16.
– To je moj najveći atletski uspjeh, ali i predstavljanje države na Balkanijadi. Međutim taj maraton nisam završio. To je bilo pomalo smješno takmičenje. Startalo je 10 ljudi u Izmiru (Turska) na temperaturi od 32 stepena. Zamalo se nisam onesvijestio.
Kajan se voli prisjetiti da je dobar dio treninga pod vodstvom trenera Lazara Ćirovića uradio uz svog kuma Milorada Lončarevića.
NAJBOLJI BH. MARATONCI
2:15:54 SEAD KONDO (Chemnitz, 1975.)
2:16:45 ĐURO KODŽO (Zagreb, 2008.)
2:17:13 ŽELJKO PETROVIĆ (Celje, 1999.)
2:18:08 ALIJA KAJAN (Velenje, 1983.)
2:24:01 ISLAM ĐUGUM (Ananja, 1995.)
2:30:10 OSMAN JUNUZOVIĆ (Sarajevo, 2020.)
Redovno trči
Ukupno je istrčao dva maratona.
– Nekoliko maratona nisam završio, ušao sam nespreman u njih. Po mom mišljenju nisam nikad trenirao kako treba za maraton. Završio sam samo dva. Drugi sam istrčao u Njemačkoj kad me AK Željezničar zajedno sa Seadom Kondom pozajmio. Trčao sam 2:29 i to sam stajao dva – tri puta radi bolova u koljenu, pa je ispao šega rezultat.
Po njegovoj poslovnoj karijeri je jasno da za Aliju Kajana atletika nikad nije bila prioritet.
– Važna stvar je to da nikad nisam imao samo trčanje u svom životu. Uvijek sam imao prvo školu, studirao sam elektrotehniku, što je bilo teško. Imao sam prvi put poslije diplomiranja dva mjeseca samo za atletiku, ali sam onda počeo raditi. Ipak poslije tih dva mjeseca treninga sam 1983. godine napravio sve svoje najbolje lične rezultate, napominje Alija.
– Meni atletika nikad nije bila prva stavka u životu. Ali je jako volim, tako da i dan – danas trčim. Jednako tako i moja supruga Biba, ali i kćerka Selma.
Ostao je određeni žal za testiranjem vlastitog maksimuma.
– Žao mi je što nisam posvetio barem jednu godinu isključivo trčanju, da vidim dokle bih dogurao. Zato smo mojoj Selmi omogućili, nakon što je završila fakultet, da se posveti trčanju 3 godine. Poenta priče je da ne možeš napraviti neke dobre rezultate, a da ne trčiš dva puta dnevno, ističe Alija.
“Da je samo malo više podrške bilo tadašnjim atletičarima, i da smo malo pametnije trenirali (ja mislim da smo previše intenzivno trenirali), gdje bi nam kraj bio”.
Trenerski posao
Saradnja sa Selmom Zrnić
“Kad sam zadnji put dolazio i posjetio moj klub, zapazio sam Selmu Zrnić koja mi je bila zanimljiva jer se zvala kao moja kćerka i trčala je istu disciplinu, 800m. Jedno vrijeme sam joj slao treninge”.
Danas je potpredsjednik i trener u klubu “Randwick – Botany Harriers”, koji egzistira od 1907. godine. Volio bi da je imao priliku današnja znanja primijeniti u svoje vrijeme.
– Ja kažem da mi je samo u to vrijeme bilo da imam GPS sat, druga bi priča bila, kaže Alija.
Najveći posao je napravio sa svojom kćerkom Selmom koja je olimpijka iz Rio de Janeira 2016. godine.
– Ovdje sam trenirao prvo kćerku i doveo je na ispod 2:02 na 800m i 4:13 na 1.500m. Onda sam je predao 2015. godine jednom još boljem treneru. Taj čovjek stalno proizvodi olimpijce. Ipak nije puno napredovala s njim, za nekih 0.7 sekundi je još spustila rezultat. Trenutno imam desetak ljudi koje treniram. Jedna mala je super talenat, mislim da je olimpijski materijal, ali je lijena i neće da trenira, tako da…
Svoju trenersku djelatnost ne oglašava.
– Ne pravim propagandu od toga, ali ako neko dođe, ja ga treniram. Ne naplaćujem trening, iako to rade svi treneri. Ja to radim iz ljubavi i želje da vratim nešto sportu koji mi je dao puno zadovoljstva, zaključio je Alija Kajan.
Olimpijka Selma Kajan
Atletsku porodicu Kajan, osim supružnika Alije i Bibe, čini i njihova kćerka Selma koja je predstavljala Australiju na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, disciplina 800m. Njen lični rekord je 2:01.27.
– Nažalost u Riju je bila bolesna, trčala je 2:05, a mislim da je bila spremna da ide 2:00. Ona sad trčkara, ne takmiči se. Nedavno se udala, a njen muž Collis Birmingham je dvostruki olimpijac (2008. i 2012. na 5.000m). Njegovi lični rekordi su 3:35 na 1.500m, 7:35 na 3.000m, 13:09 na 5.000m, 27:29 na 10.000m i 60:56 na polumaratonu. Sad me ne pitaj za moje rekorde, šali se Alija.
Vaši komentari
